Biciklom na krov

Biciklom na krov

Dvadesettrogodišnji Danny MacAskill je u šoku jer je u tjedan dana njegov video s nemogućim vratolomijama na biciklu na YouTubeu pogledalo vrtoglavih 2,5 milijuna ljudi.

Mladi MacAskill iz Dunvegana, na otočju Skye (Škotska), izjavio je da ne može vjerovati koliki je odjek proizveo njegov amaterski videouradak. "To je nevjerojatno. Ne mogu vjerovati koliko ljudi ga je pogledalo. Meni je bicikl isključivo zabava i nadao sam se da će se video svidjeti drugim vozačima, ali ovo je ludilo." U videu izvodi čak i ono što se na prvi pogled čini nemoguće. Naime MacAskill na biciklu skoči na zid s kojeg se spusti na vrh ograde, preko koje se preveze kao da je na zemlji. "Nisam bio siguran je li to uopće moguće kad sam počinjao, a i pao sam dosta puta s bicikla. Trebala su mi četiri dana da usavršim taj trik. Kad sam uspio osjetio sam veliko olakšanje." Iako troši puno vremena na vježbu, MacAskill najviše uživa u prezentacijama po školama diljem Škotske sa svojom ekipom The Clan. "Najbolji dio mog posla je što mogu pokazati djeci što sve mogu na biciklu i pritom ih uključiti u taj svijet", izjavio je.

Padobranom sa „Beograđanke” (video)

10. septembar 2008. u 13.31

Hrvat Robert Pećnik i Slovenac Uroš Ule, uprkos vetru, skočili su padobranima u usku Masarikovu ulicu sa vrha „Beograđanke”.

Skok je bio vrlo opasan, jer je zbog gustog saobraćaja i rasporeda zgrada, jedino mesto za doskok bilo u uskoj ulici neposredno iza „Beograđanke”, a u trenutku skakanja duvao je vetar.

Skakači iz Norveške i Nemačke odustali su zbog nepovoljnih vremenskih uslova.

Narednih dana skakači putuju u Crnu Goru gde će skakati sa stena, a u maju 2009. godine planiran je skok sa Avalskog tornja.

Kajkavijana iz pera pobjednika

Kajkavijana iz pera pobjednika

Piše: Roberto Setnik

Stišćem na vrh, ali povraća mi se sve više, a temperatura zraka počela se naglo penjati... Mali Tomek (sudac) je zbunjen i veli da sam prerano došao te da kontrolori još nisu stigli pa nek čekam. Ne pada mi na pamet... Ulazim u cilj nakon 18 i pol sati vožnje i 310 km. Jadan sam, teško mi je, žalim sam sebe.

Za početak, za one koji ne znaju:: Kajkavijana je san svakog brdskog biciklista. Ona je ultimativan test snage, izdržljivosti i psihe, svojevrsni brdsko-biciklistički Olimp kojeg mnogi žele savladati, ali nemalo ih u tome uspije. Pravila utrke su vrlo jednostavna: u jednom danu, odnosno unutar 24 sata, biciklom treba proći sve najviše planine Hrvatskog zagorja i okolice. Tko god to uspije unutar 24 sata, pobjednik je. Start utrke je bio u ponoć iz središta Varaždina.

___

Priča pobjednika Roberta Setnika::

Ovo je jaaaako duga utrka pa ni izvještaj neće biti kratak. Krenimo. Već prije starta dogodilo se ono radi čega sam kasnije patio. Računao sam prije starta, najesti se klipića, koje će organizator pripremiti za natjecatelje (kao prošle godine) međutim, od toga ništa. Za put sam imao spremljena tri sendviča od kojih sada vadim dva i jedem ih prije starta, pijem pola litre izotonika i pola litre vode. Start u Varaždinu s Stančićevog trga točno u ponoć, natjecatelja dvadesetak. Vozimo se u jednoj grupi do Ivanečke Željeznice, gdje se grupa razdvaja na dvije, a naprijed kreće desetak natjecatelja i ja među njima. Vožnja po noći je bila ugodna i bez problema se vozimo do Mrzljaka, gdje puštam bolje penjače naprijed i držim se svog tempa. Na vrh dolazimo jako brzo, gdje nas kontrolori obavještavaju da usporimo jer smo prenaglo krenuli.

Cvikam kartu, jedem bananu, palim čeonu lampu i spust. Spust je bio prava milina, pravac Ivanec pa Ravna Gora. Na vrhu Ravne Gore srećem dva natjecatalja koji me obavještavaju da je samo prvi ispred njih. Ubrzano kreću ispred mene, promašuju stazu i vraćaju se odakle su počeli. Ja jedem zadnji sendvič, jer me već načeo umor i povraća mi se.

Još nije došel pekar
Spuštam se po strmom putu u Trakošćan, penjem se biciklom do dvorca jer je na ulazu kontrolna točka, cvikam kartu i nastavaljam. Svanulo je maglovito jutro, nigdje ne srećem nikoga do Strahinjšćice gdje se polako penjem. Na pola uspona dolazi vozilo organizatora (metla) u kojem već spava odustali natjecatelj. Zadržavam se i u kratkom razgovoru saznajem da sam malo iza prvoga. Nakon toga stišćem na vrh, ali povraća mi se sve više, a temperatura zraka počela se naglo penjati. Nakon vrha spuštam se u Krapinu i očajnički tražim trgovinu da kupim pecivo, doteturam do vrata, onako u crvenom dresu, a prodavačica misleći da sam pijan veli: "O, kaj vi ste još z utakmice?". Ništa ne objašnjavam, kupujem vodu (jer peciva nema) i jurim do sljedeće trgovine gdje slušam: "Nema peciva, još ni došel pekar". Šećer mi je pao, totalno drhtavim rukama otvaram slatke energetske pločice i sa gađenjem jedem.

Povraća mi se sve jače, vozim se u transu do Pregrade i povremeno bez kontrole urličem i podrigujem. Pregrada. Prva pekara, krafna sa marmeladom i pletenica, aleluja, dolazim k sebi nastavljam za Kuna Goru. Uspon je kratak, ali oštar k'o britva, srećem prvoga, cvikam i spuštam se za Desinić. Kontrolna točka je u dvorcu Veliki Tabor, gdje nalijećem na skupinu američkih turista, hrvatskog porijekla, koji uče o povijesti dvorca. Trčkaram između njih tražeći kontrolu, ne šljivim nikoga pol posto i nastavljam za Kumrovec.



Urličem i glasno podrigujem
Iz Tabora u Kumrovec vodi krasna biciklistička staza kroz Zagorska sela, gledam prirodu i plačem od znoja. Nema nigdje žive duše, pa glasno podrigujem i urličem u nadi da ću povraćati, ali ništa. Ispadam točno u Titovo dvorište,i vrtim se oko spomenika starom Joži, jer bi tu morao biti perforator i traka s porukom. Opazio me zaštitar i pokušava me potjerati iz ograđenog područja, no ne šljivim ga pol posto, nego zovem suca i prijavljujem da nema cvikalice, a bogami ni obećane okrepe na ovoj kontrolnoj točki.

Mali Tomek (sudac) je zbunjen i veli da sam prerano došao te da kontrolori još nisu stigli pa nek čekam. Ne pada mi na pamet. Krvavim očima tražim trgovinu, lociram je, kupujem burek i vodu, jedem pred trgovinom i pijem s lokalcima. Nisam znao da u Kumrovcu nitko ne govori hrvatski nego svi slovenščino. Nakon toga glavnom cestom pičim za Oroslavlje, tu se srećem s Vanjčom, koji metlom vozi okrepu i cvikalicu. Daje mi banane i dva komada pizze, multipowerov izotonik i još nešto… veli da sam prvi i neka malo odmorim. Trpam sve u ruksak i jurim prema Medvednici, odlično se osjećam, ali ne zadugo.

Zvučim joj pijano?? Pijano zvučim??
Nakon Stubičkih toplica i Pile počinjem se penjati po najvećem suncu, znoj curi, u ustima gadan slatki okus, spavam na momente. Budi me zvuk mobitela, javljam se, Anita je. Pita me gdje sam i da li sam dobro, jer joj zvučim pijano. Pijano zvučim?? A kak tek izgledam? Sline mi se cijede do top tube-a, nisam više u stanju ni kontrolirati slinu. Jadno. Stajem i kraj ceste osluškujem potok, bacam bic u grmlje i trčim po hladnom potoku, umivam se, namačem hladnom vodom kacigu i rukavice. To je život. Tu ostajem uživati oko 30 sekundi, tražim bic i nastavljam prema vrhu. Super sam se oporavio ali još ne mogu normalno piti ni vodu ni izotonik, nego maštam kako ću na vidikovcu popiti hladno bezalkoholno pivo. To me drži do vrha, nalazim kontrolu obješenu za ogradu RTV tornja, jedem komadić smežurane pizze iz ruksaka i odlazim u restoran po pivo.

Dok mi konobarica otvara pivo odlučujem se za WC i usput punim bidon sa hladnom vodom, zaboravljam ga na polici i odlazim van bez njega. Izlazim iz restorana kao šerif, u ruci držim hladno bezalkoholno pivo, pohlepno nagnem, pjena leti van i kroz nos i kroz usta, gušim se… pokušavam još jednom. Uspio sam popiti pola deci pive i odustao.

Skačem na bic i spuštam se ko vihor u Stubičke Toplice i prema Mariji Bistrici gdje je sljedeća KT. Nešto prije M. Bistrice u hladu jednog drveta ugledam biciklistu koji me fotografira. Neno. Došao je dati podršku, podijeliti korisne savjete, ispituje me kad sam jeo, što sam jeo, što pijem. Mrmlja, loše, loše, miksa mi magnezij u svoj bidon, tjera me da pijem sok i gutam gel. Dok razgovaramo u hladu, sustiže nas trenutno drugi V. Berković koji mi se čini svježiji od mene. Sva trojica nastavljamo do M. Bistrice, pronalazimo KT u kafiću. Ostala je još zadnja kontrola na Grebengradu pa sam nagazio do daske (koliko je trenutno išlo).

Ne osjećam stopala, nema snage u šakama
Neno se zafrkava, fotografira i juri okolo u brišućem letu. Uspio sam ostvariti prednost i penjemo se makadamom na Grebengrad. Tu sam puko, guram teže uspone, koje Neno bez problema vozi sa ciklokrosom. Ponovo mi pada šećer, spava mi se, slinim, ne osjećam stopala, nema snage u šakama i vrlo plitko dišem. Teška kriza. Neno me ohrabruje. Konačno ugledamo planinarski dom, teturam do kontrole, sjedam pod nju, pišem sms sucu.

Pokušavajući sjedečki dohvatiti cvikalicu, rušim se na leđa i cvikam. Ležim i gledam Nenija koji mi izgleda visok 4 metra. Smije se, smijem se i ja, jer sjedim par koraka od izvora. Punim bidone sa dugo željenom vodom i krećemo na zadnju dionicu u VŽ.

Ulazim u cilj nakon 18 i pol sati vožnje i 310 km. Jadan sam, teško mi je, žalim sam sebe. Ali gotovo je i polako dolazim k sebi raspitujem se za ostale. Zovem Boca i Igora, čekaju metlu na Medvednici, jedan povraća, drugome otkazale noge. Zovem Anitu i Debu koji se još gube oko Šemnice. Bili su na kraćoj verziji utrke Mala Kajkavijana (160km) koju su završili u limitu prije ponoći, ali naravno, sa prijeđenih preko 200km.

Biciklom na Sv.Iliju

Tonko Marinović
BICIKLOM NA SV. ILIJU
(ili kako uvijek ima šanse)

Tonko Marinović na vrhu Pelješca

U Korčulu dolazim svako ljeto od kada znam za sebe. Oduvijek sam sa strahopoštovanjem promatrao ogromno brdo koje se uzdiže iznad Korčule, čineći sve nas tako malim. Kao da se ogromna griža uzdigla iz mora.

Još su mi moji baka i dida pričali o muflonima, čagljima i zmijama koji nastanjuju tu surovu golet. Kasnije sam slušao ljude kako pričaju da se za lijepa dana s vrha može vidjeti sve do Italije. I svi su imali određenu dozu poštovanja prema kamenom divu s druge strane Pelješkog kanala.

Kao strastvenom biciklisti u meni se polako kuhala želja da se pokušam biciklom probiti do vrha. Kako imam dovoljno godina da budem i luđi i nepromišljeniji od djeteta odluka je pala, BICIKLOM NA SV. ILIJU!

PRIPREMA

Trening u stanu u Zagrebu

Pripreme su počele u rujnu 2003. godine nabavkom novog bicikla. U Zagrebu u CikloCentru naručen je Kona "King Kikapu", natjecateljski full suspension bicikl, koji teži oko 11 kg. Od studenog do početka ožujka skinuo sam oko 15 kg. Nisam ni ranije bio debeo, ali u ovakvim okolnostima računa se svaki kilogram. Čitavu jesen i zimu svakodnevno sam trenirao, na biciklu kada je to vrijeme dozvoljavalo, ili na trenažeru.

Problemi su počeli kada sam počeo planirati rutu za uspon. Rijetki planinarski priručnici šturo opisuju uspon i to samo jednim smjerom od Orebića preko Ruskovića na vrh. Na webu također nisam mogao naći opise uspona s kartama. Topografske karte bivše JNA su, vjerovali ili ne, vojna tajna i zbog posjedovanja istih može se završiti na obavjestnom razgovoru u policiji. Postoji jedna malena karta s ucrtanim planinarskim putevima u Turističkoj zajednici Orebića, ali je za ozbiljnije planiranje puta neupotrebljiva. Dakle, imporoviziraj.

Uspon preko Ruskovića je otpao (prebrzo savladavanje velike nadmorske visine) kao i put preko Bilopolja (zbog istog razloga). Preostao je dakle put preko Nakovana.

Najkorisnije informacije za planiranje puta dobio sam s web stranice udruge "UZORNA Nakovane" gdje je detaljno opisan uspon na vrh preko Nakovana (namjera teksta je posve druga, ali isplati se pročitati). Pomoć savjetima, ali i ponudom za osobni angažman dobio sam i od Ivana Grbina, urednika Korcula.NEt internet stranica.

INTERMEZZO

Na Korčulu sam stigao 18. 4. 2004. Naredna dva dana vrijeme je bilo loše, pa sam te dana iskoristio za vožnju po Korčuli i upoznavanje s terenom. Dana 21. 4. prešao sam na Pelješac i krenuo prema Vignju, tek da vidim početak puta i provjerim GPS. Odluka je pala, ide se preko Vignja, starim austro - ugarskim putem preko Nakovana na vrh.
Polazak: sutra.

USPON

Prvi uspon u Vignju

Buđenje 22. 4. 2004. u 8 h i posljednja provjera opreme. U 9 h sam na MB "Tamaris" i krećem prema Orebiću. Od Orebića do Vignja lagana vožnjica od 7 km, tek za zagrijavanje. U Vignju uspon počinje kraj dućana oko 50 m od crkve na glavnoj cesti. Nakon par sto metara put se križa s asfaltnom cestom preko koje se prelazi i nastavlja dalje uzbrdo prema groblju i staroj crkvici. Ubrzo nakon groblja nestaje asfalt i dalje se vozi prema selu koje se zove Podac i prati se glavni put. U jednom trenutku nakon što se prođe selo, s desne strane odvaja se neugledan puteljak koji vodi prema gore na stari austro - ugarski put. Dalje se uspinje krivudavo prema sjeverozapadu, uz brojno raslinje koje se može bez problema zaobići, ali i brojne prepreke od granja i stabala koje su očito postavljene ljudskom rukom.

Tijekom cijelog uspona pruža se prekrasan pogled na Pelješki kanal, i Korčulu. Nakon 45 minuta prvo razočarenje, austrougarski put naglo prestaje (tako mi i treba, kada nisam vjerovao da nije završen do kraja. S lijeve strane vide se stari drveni stupovi i uz njih neugledni puteljak koji vodi uzbrdo. Dakle, bicikl na rame i niz brdo 10 tak metara. Nakon toga se može voziti kraći segment tog puta, a nakon toga počinju stepenice po kojima se mora nositi bicikl. E, što nisam išao cestom prema Lovištu i onda skrenuo na protupožarni put. Nakon nešto muke popeo sam se do protupožarnog puta. S tog mjesta pruža se pogled prema Sv. Iliji na jugozapadu.

Makadamski požarni put u Nakovanima

Dalje lagana vožnjica prema jugozapadu duž kolnog puta gdje sam na svoje čuđenje i sreću ugledao jednu od znamenitosti Pelješca - MUFLONA. Dok sam ja petljao s kamerom on je pobjegao, a ja sam snimio samo praznu cestu. Nakon petnaestak minuta vožnje dolazi se do kraja protupožarnog puta, odakle se ponovo pruža lijep pogled na Pelješki kanal. Put dalje vodi strmo uzbrdu s lijeve strane i dobro je markiran. Uspon je bio kombinacija guranja, nošenja i vožnje u gotovo jednakim omjerima. Nakon nekih 1 sat stigao sam do Nove planinarske kuće.

Lovačka kućica

Umio sam se, napio, pojeo jednu energetsku pločicu i obnovio zalihe vode, jer sam svoju vodu, smotan kakav već jesam, ostavio na kraju protupožarnog puta. Sva sreća da ima pametnih ljudi jer bi bez vode ovdje vjerovatno morao odustati.
Dalje put nastavlja kroz šumu i uglavnom se može voziti do uspona kod Kančeva gdje sam na početku strmog uspona susreo simpatičan bračni par Njemaca (Herbert Rasteffer sa suprugom) s kojima sam se zadržao u kraćem razgovoru i koji nisu krili svoje iznenađenje kakvih sve pripadnika ljudskog roda ima. Uz strmi uspon sam odnio bicikl na ramenu, a potom do Planinarske kuće je kombinacija guranja i vožnje . Do Planinarske kuće u podnožju Sv. Ilije stigao sam nakon 3,5 h od početka uspona u Vignju.

Ispred gornje planinarske kućice

Od planinarske kućice do vrha ide se dobro markiranim putem, vožnja je sporadična, guranje često, a posljednjih 300-tinjak metara bicikl se nosi kroz vrlo težak teren. I na kraju - VRH SV. ILIJE. Umoran i sretan, ali i pomalo prazan, nakon toliko mjeseci priprema i toliko napora.

S vrha se pruža veličanstven pogled, ali iako sam mislio da će se vidjeti, ne vidi se grad Korčula, već samo Dominće, i dalje prema Lumbardi.

Na vrhu smo gospodin Herbert sa suprugom i ja ostali oko pola sata, odmorili se, napili, te se pozdravili i krenuli prema dolje. Povratak je za nekoga koji voli freeride ili downhill izuzetan, izuzev na par mjesta na početku spusta s vrha, i na samom kraju gotovo sve se ostalo može odvoziti (za mene na rubu pada; ipak sam ja samo cross - country biciklist, a takav mi je i bicikl). Tijekom povratka, susreo sam i jednog poskoka, ali opet, petljanje s kamerom, a životinje nemaju nikakav odnos prema medijima, i dotični je nestao u žbunju.
U Viganj sam stigao oko 16 h umoran i zadovoljan, te se našao sa svojom boljom polovicom (ona luđa je taj dan bila na Sv. Iliji), koja me je tu čekala. Lagani povratak u Orebić s dvije male pive u sebi (toliko sam ih se dugo odricao) i trajektom u 18 h, nazad u Korčulu.

Na vrhu Sv. Ilija

ZAKLJUČAK

Ako me neko pita da li je moguće otići biciklom na Sv.Iliju, odgovor je potvrdan. Ako me neko pita da li bi to preporučio odgovor je negativan. Uspon na Sv. Iliju je lijep za planinarenje, ali nije uspon za uživanje u brdskom biciklizmu. S biciklom uspon zahtijeva izuzetnu tjelesnu kondiciju, ali i izuzetno lagan bicikl, jer vam se nakon nekog vremena i takav čini kao da je od kamena. Dakle ne radi se o vožnji na vrh već o avanturističkom usponu s biciklom. Povratak s vrha je nešto lakši ali i izrazito tehnički zahtijevan i ponovo zahtijeva dobar i dobro pripremljen bicikl.

I na kraju, svima koji su rekli da nema šanse, kažem: UVIJEK IMA ŠANSE!!!

22. travnja 2004.
Tonko Marinović

Biciklom na put dug 5000 kilometara!!!

Biciklom na put dug 5000 kilometara!!!

Francuz Žulijan Leble, koji biciklom obilazi svijet i apeluje na veću akciju dobrovoljnog davalaštva krvi, juče je u okviru svog 5.000 kilometara dugog balkanskog proputovanja stigao u Banju Luku.

Priča o njegovoj humanoj akciji počinje od kada je Žulijan u 16 godini doživio tešku saobraćajnu nezgodu, život mu je visio o koncu, ali je zahvaljujući velikoj
količini krvi koju je primio u presudnom trenutku uspio preživjeti.



"Tada sam primio količinu krvi koju jedna osoba može darivati u periodu od pet godina i zahvaljujući tome sam preživio", sjeća se Žulijan.

Bicikl, koga uz smijeh naziva svojom ženom, mu je najviše pomogao tokom perioda oporavka nakon saobraćajne nezgode, tako da je odlučio da upravo na tom dvotočkašu obilazi svijet i apelije na akcije dobrovoljnog davalaštva krvi.



Prvo proputovanje na biciklu je Francuz iz Klarman Ferana izveo 2004. godine prešavši 5.400 kilometara obilazeći zemlje zapadne Evrope, dok je već naredne godine na Novom Zelandu prešao 2.750 kilometara.

U Banju Luku je došao u okviru balkanske turneje, koju je započeo u Ljubljani.

"Ono što mi smeta u BiH je što vozači zaista brzo voze, ali ljepote zemlje i planine su zaista nešto što me je oduševilo", kaže Žulijan.



On je juče obišao Zavod za transfuziju, a povodom njegovog dolaska organizovana je akcija dobrovoljnog davalaštva krvi.



"Darivanje krvi je jedan od najhumanijih gestova koje čovjek može napraviti, upravo zbog toga što dobrovoljni davaoci ne znaju kome daruju krv već samo znaju da će spasiti nečiji život", ističe Leble.

nezavisne novine

U povjerenju, lik je ... ali to što radi je stvarno plemenito. Svaka mu čast! Da je više takvih ljudi.. eh..
Detalje, naravno ukoliko znate francuski pročitajte. na ovim stranicama. Ukoliko ne znate... pa ostaje vam velika galerija slika, na istoj web stranici naravno, a slike, svi znamo, "svaka će reći hiljadu riječi".

Biciklom na more

Biciklom na more

Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Biciklom jeftinije i ugodnije doći čak i do mora

BiH nema izgrađene biciklističke staze. Čak je I opasno kretati se biciklom. Ali Tihomir Dakić iz Banjaluke, nevladini aktivista i profesor fizičke kulture, smatra da je najljepši način da provedete ljeto vožnja bicikla.

Umjesto kupovine maturskog odijela, Tihomir je novac od mature potrošio na bicikl. I tada je, kaže, spoznao užitak koji donosi vožnja bicikla. Prednosti su velike u odnosu na automobil tvrdi Tihomir. “Puno jeftinije se putuje biciklom. Spavate u prirodi u šatoru, jedete isto što i kod kuće, s tim da ćete to što pojedete brže i potrošiti, a bićete i u boljoj formi”, kaže on kroz osmjeh.

Obišao pola Evrope biciklom

Kad vozite bicikl, priča on, nema gužvi, mada jeste malo sporije. “To je jedinstven način da uživate u prirodnim ljepotama. Uzbrdo je malo teško, ali poslije svake uzbrdice dolazi nizbrdica!” Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Tihomir i Claudia sa svojim biciklima

Tihomira smo sreli u gradu i odlučili da i sami probamo obići grad biciklom. Sjedamo na bicikle i dok patroliramo gradom pričamo o njegovom hobiju. Sa nama je i Claudia iz Verone, Tihomirova prijateljica, koju je on nagovorio da dođe u Bosnu i ponese sa sobom svoj bicikl. Claudia kaže da se nije pokajala. “Ovih dana je vrijeme predivno. Prosto možete osjetiti vjetar kako vam prolazi kroz kosu. Ono što mi pruža najviše zadovoljstva je da sam na biciklu, u prirodi, u ovom predivnom ljetnom ambijentu”, priča Claudia.

Prvo ozbiljnije putovanje biciklom Tihomir je obavio 2003. godine, kada je obišao Hrvatsko primorje. 2004. godine na redu su bili obilazak Njemačke i Holandije, a 2005. godine se biciklom uputio u Moldaviju i nazad u Banjaluku. Slijedeće godine prokrstario je Italijom, gdje je i upoznao Claudiju. Ove godine ide na put kroz BiH. „Na put kroz Bosnu sam odabrao predivnu rutu, sa puno jezera i prirodnih ljepota koje ćemo obići usput. Kasnije dolaze Pelješac, Mljet, Korčula, Plitvice, Split...“, dodaje on.

Bicikl u Bosni popularišu stranci

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Tihomiru i Claudiji su dva točka dovoljnaKaže da mu je krivo što malo ljudi u Banjoj Luci cijeni bicikl i ne izlaze iz automobila. Dodaje da naviku vožnje bicikla u Banju Luku donose upravo stranci koji tu žive i rade. Ističe da mu je želja da i dalje propagira korištenje bicikla među prijateljima i mladim ljudima u Banjoj Luci i BiH.

Tihomir kaže da se odlaskom biciklom na more umjesto automobilom može mnogo uštedjeti. Usput uživate i u prirodnim ljepotama. „Ono što je najbitnije za istaći je za studente koji si ne mogu priuštiti skupa ljetovanja, da mogu duže, jeftinije i ljepše provesti ljetne odmore ako idu biciklom i tako bolje osjete ljeto“, ističe Tihomir.

Dejan Šajinović

Do Pala za šest sati

Poštar iz Loznice Momčilo Pejić pretekao bicikliste koji učestvuju u Trci kroz Srbiju

Do Pala za šest sati

Jedva objasnio policiji da nije učesnik, već da vozi rekreativno. Etapu dugu 165 kilometara prešao brže od profesionalnih biciklista. Ipak, malo ispred cilja pušta trkače da ga preteknu

Momčilo Pejić (41), pored svakodnevnog raznošenja poštanskih pošiljki po lozničkom kraju, već petnaest godina se bavi biciklizmom, a karavan biciklističke Trke kroz Srbiju 2008, koji je u svojoj prvoj etapi nedavno prošao kroz Loznicu, podstakao ga je da i sam na svom dvotočkašu pređe drugu etapu od Loznice do Pala u Republici Srpskoj. Za šest sati prešao je stazu dugu 165 kilometara, ali je na nekoliko kilometra pre cilja propustio bicikliste iz celog sveta da kroz cilj prođu pre njega.

- Napravio sam malu pometnju kod policije koja je obezbeđivala stazu. Pošto sam iz Loznice krenuo pre „pravih“ biciklista, pomislili su da sam učesnik i odmah su počeli da zaustavljaju saobraćaj, obezbeđujući mi nesmetan prolaz. Pet kilometara pre Pala, na raskrsnici gde se odvaja put za Sarajevo i Pale, stajalo je pedesetak ljudi koji su me aplauzima dočekali i bodrili da nastavim dalje, uz povike da sam prvi stigao. Policija je uključila rotaciono svetlo, a ja sam im jedva objasnio da nisam učesnik trke, već da rekreativno vozim od Loznice do Pala, što je kod njih izazvalo pravo oduševljenje. Na 16 kilometara pre cilja napravio sam pauzu jer sam ogladneo i ožedneo. Dehidrirao sam posle napornog uspona koji sam prešao. Tri kilometra pre cilja policijska patrola koja me sustigla isključila me sa staze jer sam im rekao da nisam učesnik trke, tako da sam propustio karavan biciklista, a ja sam nakon njih dovezao do svog cilja, prepričava svoje putešestvije Momčilo, u lozničkom kraju poznat kao Moma poštar.
Na Palama se pozdravio sa Nebojšom Popovim, koji je u organizacionom odboru trke i sa kojim se od ranije poznaje, a čestitke mu je uputio i Branko Marković nekada član lozničkog kluba, sada vozač „Partizana“. Nakon proglašenja pobednika druge etape Moma je sklopio bicikl i za Loznicu se vratio autobusom. Inače, pre polaska za Pale, Momčilo je nagovarao još nekoliko drugova da krenu sa njim, ali zbog različitih obaveza niko mu se nije pridružio.

- Mnogo je lepše voziti u društvu i mnogo je lakše jer se vozi na smenu. Jedan probija vazduh, a drugi je u zavetrini i na taj način se štedi oko 20 odsto snage. Biciklizmom se bavim već 15 godina i član sam lozničkog biciklističkog kluba u kojem nas nekoliko veterana i entuzijasta koji vole bicikl svakog leta odvojimo po nekoliko dana od godišnjeg odmora za duže vožnje. Prošle godine smo išli na Prokletije, a pre pet godina smo vozili do Hilandara. Neki od kolega su vozili do Istanbula i Rumunije. Rođen sam preko Drine, u Glavičicama, ali sam živeo u Beogradu, gde sam i zavoleo biciklizam - kaže Momo, napominjući da je to sport bez starosnih ograničenja i da ga upražnjavaju ljudi od sedam do 77 godina.

Najduža relacija koju je do sada prevezao u „jednom cugu“ je oko 250 kilometara i nju je vozio od Loznice, preko Valjeva, Debelog Brda, Rogatice i LJubovije do Loznice.

- Želja mi je da naredne godine ispratim celu Trku kroz Srbiju, da ih pratim u svim etapama, pa ću pored dobre kondicione pripreme morati da pripremim i teren na poslu kako bih u tom periodu dobio slobodne dane. Planiram da odem do mora biciklom, ali bez odmora, osim za ručak. Krenuo bih oko tri časa posle ponoći kako bih tamo stigao u večernjim satima. Voziću preko Bosne relaciju od 430 kilometara do Herceg Novog. Nagovaram i drugare da se organizujemo, ali bi za taj poduhvat trebalo napraviti dobre pripreme, a ne kao ove kada vozimo do Valjeva ili Šapca. To nam se tretira kao lakši trening, kaže Momčilo, kojem dobra kondicija pomaže prilikom obavljanja redovnog posla u pošti. Rejon u Trbušnici, koji pokriva i gde raznosi poštu, brdovit je, ali bez obzira na to što na poslu duži motor, najčešće na teren ide biciklom. Porodičan je čovek, živi sa suprugom, kćerkom, koja je završila četvrti razred osnovne škole i šestogodišnjim sinom koji takođe voli bicikl. Želja mu je, kaže, da i sin krene njegovim sportskim stopama.
- Zamolio bih vozače automobila da nas tretiraju kao ravnopravne učesnike u saobraćaju jer zbog svoje nediscipline često ugrožavaju našu bezbednost pretičući druga vozila, dok im vozimo u susret. Teraju nas da silazimo s puta na bankinu ili šljunak, kao da ne postojimo - poručuje Moma uz upozorenje da se na dug put biciklom ne ide bez rezervne gume i pumpe, bočice s vodom, kacige i dobre kondicije..

Ukradene bicikle prodaju za 30 evra

Autor: Ana Lalić | 10.06.2008 - 11:26

U gradu samo u toku jedne letnje sezone nestane oko 5.000 bicikala. Nezvanično, broj je znatno veći jer sve više Novosađana, znajući kolika je vetrovatnoća da lopov bude uhvaćen, čak i ne prijave krađu, a sve i da bude uhapšen, kradljivac nije obavezan da obešteti vlasnika. Crno tržište dvotočkaša cveta, a preko „pravih ljudi“ i bez „suvišnih pitanja“ ukradeni klasični bicikli se prodaju za 30 do 70, a sportski profesionalni dvotočkaši i za 500 evra. Nekada i prvim vlasnicima.

Od nepažljivo ostavljenog bicikla za svega par minuta ostaju samo presečeni lanci i sajle, a nemoćnom vlasniku tek bleda nada da će svoj bicikl možda uspeti ponovo da „kupi“ na Najlon pijaci ili od preprodavaca.
- Ovo mi je već četvrdi bajk za poslednje tri godine. Svaki prethodni su mi ukrali, i stvarno više nemam nameru da dajem velike pare za bicikl - kaže Novosađanin B. A., priznajući da je poslednji bicikl kupio od lopova za nepunih 30 evra.
Prema iskustvu policije, bicikle najčešće kradu narkomani i prodaju ih budzašto. U Novom Sadu se relativno nov „vruć“ bicikl može kupiti za manje od 50 evra. Prema saznanjima sekretara Biciklističkog saveza Vojvodine Jadranke Bjelice, u gradu postoje i organizovane grupe koje su od krađe bicikala napravili biznis. U prilog tome ide i činjenica da je pretprošlog leta na autoputu ka Nišu zaustavljen šleper pun bicikala ukradenih u Novom Sadu i okolini. Lopovi su se „izverzirali“ i planski kradu skuplje, profesionalne bicikle čija cena na crnom tržištu dostiže i 500 evra. Uglavnom završe širom Srbije, što znatno otežava da im se uđe u trag. Ukradeni klasični bicikl, koji u redovnoj prodaji košta od 150 do 200 evra, u gradu se prodaje za 2.500 do 6.000 dinara. U zavisnosti od toga koliko je „vruć“. Policija, iako daje sve od sebe, uglavnom je nemoćna.
- Kada sam prijavio krađu, policajci su zapisali fabrički broj bicikla i posavetovali me da u nedelju odem na Najlon pijacu, jer postoji mogućnost da će tamo pokušati da ga prodaju - kaže Martin Vidojević, koji je prošle nedelje ostao bez bicikla. Sumnjajući u pouzdanost biciklane, koje imaju pojedine zgrade, on je svoja dva bicikla vezao za ogradu stepeništa, ispred stana na šestom spratu u zgradi na Limanu.
- Supruga je oko pet po podne čula udarac pedala od vrata lifta, i odmah izašla iz stana da vidi šta se događa. Međutim, vrata od lifta su se već zatvorila, a jednog bicikla više nije bilo - kaže Vidojević.
U slučaju da je vrednost bicikla manja od 15.000 dinara, policija i ne izlazi na teren, već vlasnik pokreće privatnu tužbu. U slučaju veće sume, podiže se krivična prijava, koja najčešće završi neuspehom. Do hvatanja lopova i pokretanja sudskog postupka ukradeni bicikl je već dobio novog vlasnika, novu boju i poneku nalepnicu, da se zakamuflira original.

Pobornici biciklizma čitav mesec podsticaće bezbednost za bicikliste

Pobornici biciklizma čitav mesec podsticaće bezbednost za bicikliste
15/06/2008

Mesec bicikla - Preuzmite (WM)
Mesec bicikla - Gledajte (WM)

Svake godine pobornici biciklizma u Americi posvećuju jedan mesec promociji bezbednosti i korišćenju bicikala za odlazak u školu i na posao. Ove godine to je sprovedeno u maju. Ali u San Francisku, jedna lokalna organizacija čitave godine radi na promovisanju bezbednosti biciklista i pešaka.

Jedan od najvažnijih punktova za promociju bezbednosti je prometna raskrsnica ulice Fel i avenije Masonik. Lokalni stanovnici kažu da automobili koji čekaju na skretanje iz ulice Fel često ne mogu da vide bicikliste i pešake koji prelaze ulicu. Džen Houp živi u ovom kraju već pet godina.

"Ponekad moram da im mašem. Uvek sam posebno oprezna kada prelazim ovu ulicu," kaže Džen Houp, dodajući da je upravo potpisala peticiju za usporavanje saobraćaja.

"Trebalo bi da postave semafor samo za one koji prelaze ulicu biciklom ili pešice," kaže ona.

Peticiju je organizovala grupa lokalnih stanovnika. Dobrovoljac Ben Kaldvel kaže da građani traže prepravku raskrsnice.

"Političari i funkcioneri saobraćajnih vlasti obraćaju pažnju na to koliko potpisa je stavljeno na peticiju," kaže Kaldvel.

Rejčel Krai, projekt menadžer Biciklističkog udruženja San Franciska, kaže da na aveniji Masonik još nema obeležene biciklističke trake. A ova raskrsnica, kaže ona, je u sred Panhendl parka, po kome se ljudi šetaju i voze bicikle. Kao dobrovoljac ona često organizuje dobrovoljne redare na prelazima.

"Oni podsećaju vozače na raskršću da biciklisti i pešaci imaju prvenstvo, dok bicikliste i pešake upozoravaju da moraju da budu oprezni sve dok ne dobijemo bezbedniju raskrsnicu," kaže Krai.

Sem Sapoznik je redar - dobrovoljac.

"Lepo je kada vam se zahvale i pohvale vas za trud. To često čujemo od pešaka i biciklista. Kada smo na raskrsnici osećaju se znatno bezbednije," kaže Sapoznik.

Organizovane grupe građana često održavaju mitinge radi isticanja potrebe da se saobraćaj uspori i raskrsnica učini bezbednijom za pešake i bicikliste. Suzan King je članica pešačke organizacije San Franciska.

"Okupili smo se ovde nekoliko puta proteklih godinu i po dana, organizujući potpisivanje peticija i postavljajući redare - dobrovoljce. Ljudi nam često prilaze i pitaju "gde treba da potpišem?," kaže Suzan King.

Organizatori ističu nedavni uspeh, kada su vlasti smanjile dozvoljenu brzinu za oko osam kilometara na sat. Organizovane grupe nastavljaju da zahtevaju obeležavanje biciklističkih traka i druga poboljšanja kako bi raskrsnica postala istinski bezbedna za pešake i bicikliste, bez obzira na to što akcija za bezbednost biciklista zvanično traje samo jedan mesec.

Video klipovi (4)

Bicycle stunt

Mountain Bike Downhill XC Freeride