Na biciklu cu proputovati svijet

Naš pustolov na putovanju koje je trajalo dvadesetak dana potrošio je svega 5000 kuna, često su ga ugostili potpuni stranci
ZAGREB- Nisam se bojao hoću li se izgubiti, doživjeti nesreću, hoće li me netko opljačkati. Jedino čega se doista bojim jest da zauvijek ostanem ovdje, da nigdje ne putujem - iskreno je priznao Emir Čanović, 37-godišnji Zagrepčanin koji je odlučio svoje godišnje odmore provoditi na nesvakidašnji način: putujući biciklom po svijetu. Želja mu je biciklom putovati mjesecima, ako ne i godinama, poput mnogih putnika na biciklima iz raznih dijelova Europe i svijeta koje je susreo na svoja dva putovanja.- Kako radim kao perač automobila, uvijek sam u frci s novcem i vremenom - objašnjava Emir, kojeg nepovoljna financijska situacija s kojom bi se mogli poistovjetiti mnogi građani Hrvatske nije spriječila u odluci da započne obilaziti zemlje i kontinente. Naime, na putovanju koje je trajalo 18 dana Emir je potrošio svega 5000 kuna, otprilike onoliko koliko potrošimo za tjedan dana provedenih na moru. Jednom je, prisjeća se Emir, upoznao Nijemca koji je dvije godine putovao po svijetu bez ikakvih prihoda, gurajući bicikl bez guma pretrpan stvarima, a dok su razgovarali krijepeći se lokalnim pudingom u Turskoj, stari putnik mu je otkrio da preživljava prosidbom, te da je dvije godine živio s Bušmanima. No, Emiru to ipak “ne pada na pamet”.
Putno pivo s Belgijancem
Pretprošle godine Emir je spakirao manju torbu i šator, uzeo nešto novca i oboružan putovnicom i jeftinim biciklom krenuo na put u Tursku. Šef, kolege s posla i prijatelji, nitko nije znao da se bio odvažio na avanturu na dva kotača, sve dok ga netko na poslu nije upitao: “I, gdje si bio na godišnjem?” Provozao se do Istanbula, rutom preko Slavonije u Srbiju, pa preko Bugarske do Turske. Izbjegavao je veće gradove, radije je obilazio nepoznata mala mjesta bez turista.

- Jedan gradić u Srbiji izgledao je kao da je vrijeme stalo, kao da smo na početku 80-ih. Tamo sam se osjećao ugodno, bez obzira na to što je parkić u kojem sam užinao bio pretrpan smećem - prisjeća se Emir. Nešto kasnije prvi je put na putovanju dobio društvo, Belgijca koji se vraćao kući nakon jednogodišnjeg putovanja započetog u Južnoj Africi. - Veselio se povratku svojoj djevojci i prijašnjem načinu života - priča Emir.
- S njim sam popio svoju prvu putnu pivu. Pričao mi je o Englezu koji je na put krenuo prije 14 godina, u želji da cijeli put pređe isključivo na nožni pogon, dakle biciklom, a oceane nekakvim plovilom vlastite proizvodnje - prepričava. Emir se prisjetio i Iranca koji je krenuo pješice iz Londona do rodnog Irana, kako je rekao, “u misiji mira”.
Bicikl kao VIP ulaznica
- Nasmijao sam se kada me upitao koja je moja misija. Imao je neku malu potporu iranske vlade, ali uglavnom se sam snalazio - priča.
Bugarsku Emir pamti po šokovima prije nego po zgodama. Od “invazije” komaraca do pregaženog risa pokraj kojeg se probudio, izmučenih konja i izgladnjelih pasa. Jedino što mu je u toj zemlji prijalo bilo je lokalno pivo “Zagorka”.
- Prelasci preko granice nikada nisu bili problem, jer kada ste na biciklu, to je kao da imate VIP ulaznicu. Odmah nakon ulaska u Tursku, u gradu Edirne, koji me oduševio, bio sam pozvan na piće. Tada nisam znao kako to kod njih funkcionira s alkoholom pa sam iz pristojnosti naručio čaj dok su ostali naručili pivo - sa smijehom se prisjeća Emir.
Koji dan kasnije Emir je upoznao ljubaznog vlasnika niza apartmana iz Srbije, koji mu je ponudio smještaj i hranu. No ponudu je odbio.
- Bojao sam se da će mi se tamo uz more svidjeti i da neću stići do Istanbula - objašnjava Emir. No, nedostajalo mu je da se istušira ‘ko čovjek. Na žalost, ubrzo su počeli problemi s vremenom - nije lako voziti bicikl i noćiti pod šatorom uz olujne kiše.
- Iako sam uspješno stigao do cilja, nisam bio euforičan, osjećao sam se pokislo, kao i vrijeme. Htio sam odmah sjesti na vlak i vratiti se natrag... No, u trenu se promijenilo vrijeme, a s njim i moje raspoloženje - priča Emir kojem je doslovce nakon kiše zasjalo sunce. Ohrabren ugodnim iskustvom s puta do Istanbula, Emir se za putovanje odlučio i prošlog ljeta pa je nastavio tamo gdje je bio stao ljeto prije. Ovaj put stigao je do Mekua u Iranu. S tom razlikom da je tada unaprijed nabavio zemljovide.

Susret s turskom vojskom
- Vizu za Iran dobio sam u roku dva tjedna, nisam o toj zemlji proučavao nikakvu literaturu, želio sam ići u nepoznato - objašnjava avanturistički raspoložen Emir. - Zanimljivo je bilo vidjeti žene koje onako zamotane vježbaju na vanjskim spravama poput onih u teretani. Osim toga, upoznao sam se i s čudnom praksom turskih vozača, koji se namjerno zalijeću u vas, a onda u zadnjem trenutku skrenu, čak i vozači autobusa! Na svu sreću na cesti za Iran cijelim putem postoji takozvani zaustavni trak, na koji sam se sklanjao od jurećih kamiona. Inače, putovanje po vrućini na cesti bez hlada zna biti strašno, koliko ti sunce daje energiju, toliko te i ‘rastura’. No, od Turaka sam naučio da koncentrat limunova soka u vodi dobro okrepljuje.
Kroz Tursku je prolazio ulazeći u sela i manje gradove, u suton uživao u spokojnoj atmosferi i zvukovima večernje molitve u džamijama, družio se s lokalnim stanovnicima i bio svjedok veselih “seoskih fešti”, probao odjednom nekoliko vrsta graha, dijelio ručak s turskim obiteljima koje su jele na otvorenom, s pokojim Turčinom popio pivo. Prvi susret s turskom vojskom dogodio se 15-ak kilometara prije mjesta Refahiye, pa iako ga je lokalni dječak koji je dobro govorio engleski jezik upozorio da ako nastavi voziti u istom smjeru, može očekivati samo nevolje, nastavio je put. Sljedeću večer Emir je zbog oluje koja je prijetila te terena na kojem je bilo riskantno kampirati (na oštrim stijenama lako se podere šator) potražio sklonište u napuštenoj kućici.
- Probudila me jaka grmljavina, a onda sam začuo i buku vozila. U jednom trenutku zabljesnulo me jako svjetlo reflektora s vojnog oklopnjaka. Upali su vojnici i postavili se s repetiranim oružjem uz moj šator raširen u kućici. Ipak, kada sam shvatio da je to vojska, nekako mi je laknulo. Nakon dugog pregovaranja i uz uvjet da im dam putovnicu, pustili su me da ostanem. Ujutro su me pozvali na čaj i objasnili mi da je ovim krajem opasno putovati zbog terorističke organizacije PKK - prepričava Emir.
Naoružani kurdi
Što je više odmicao prema brdima iza Horasana, sve je više primjećivao siromaštvo i netrpeljivost. U brdima su ga pak napali mladi naoružani Kurdi koji su ga vrebali i potom mu se ispriječili na cesti.
- Sledio sam se kada sam ih vidio. Stao sam nasred ceste u nadi da ću zaustaviti prvi kamion, ali taj je samo bezobzirno prošao pokraj mene. Ali sljedeći kamion me spasio, iako se suvozač ljutio što su me poveli. Kurdi su došli do kamiona i da smirim situaciju, dao sam im svu hranu i vodu koju sam imao. Vidjelo se da napadaju iz nužde. Uz cestu je bilo toliko sirotinje - nerado se prisjeća Emir, a događaj je prepričao i kanadskom vojniku kojega je poslije upoznao.
- Rekao mi je da mogu biti sretan što sam živ i da će moliti za mene.
Pomoć iz veleposlanstva
Ti dani nisu mu bili naklonjeno jer se sutradan onesvijestio. Tu večer odlučio je provesti u jeftinom hotelu (pet eura na noć), na sreću jer ga je onesviještenog pronašao recepcionar. Nakon oporavka od dehidracije i iscrpljenosti bilo je vrijeme za odlazak na iransku granicu.
- Nakon dolaska u Teheran, uz pomoć jednog Iranca uspio sam pribaviti telefonski broj našeg veleposlanstva, no javila mi se samo sekretarica. Nisam znao da je njima neradni dan. Četvrtak i petak su njihov ‘vikend’. Ipak, uz pomoć domara koji je pozvao veleposlanika, gospodina Dubravka, ugostili su me i ponudili da mi pričuvaju bicikl dok obilazim Iran - u nedostatku vremena odlučio sam otići prema jugu autobusom - priča Emir. O gradu Yazdu, općenito o Iranu, mogao bi napisati cijelu knjigu, toliko ga se sve dojmilo. U Yazdu je upoznao Afganistanca s kojim se družio cijeli dan, on se sam ponudio da mu bude prevoditelj i vodič.
U gradu Shirazu gotovo se zaljubio u prelijepu Iranku.
- Iz nekog razloga nisam se ni potrudio da je fotografiram, htio sam da mi se ureže u pamćenje. Samo smo kratko razgovarali - otkriva Emir.
Pri povratku u Teheran noćni je autobus više puta zaustavljala policija, priča Emir, i to u potrazi za alkoholom i sličnim zabranjenim “opijatima”.
- Zadnju noć u Iranu proveo sam spavajući na klupici u blizini autobusne postaje, umotan u vreću za spavanje. No, kako tamo nema pijanaca, čovjek se nekako osjeća sigurno - kaže Emir.
Ukupno je prešao oko 3500 kilometara. Onima koji se možda namjeravaju odvažiti na ovakvo putovanje Emir savjetuje neka što manje koriste mobitel, posebice u Iranu. Inače, dodaje, cijene u toj zemlji itekako su prihvatljive. No priznaje da se bez predujma na plaću koji mu je dao šef prije drugog putovanja ne bi mogao odvažiti na tako dug put, i zato mu je, kaže, vrlo zahvalan.

(Jutarnji)